Jigsaw
Review :
Unatoč, zbog malih očekivanja studija, malom budgetu i činjenici da je snimljen u samo 18 dana, redateljski debi majstora horora Jamesa Wana, Slagalica strave, je 2004. godine potpuno iznenadio zaradivši preko 100 milijuna dolara i postavši kultni film strave. S potpuno ovom idejom, maštovitošću i izvrsnim i potpuno neočekivanim preokretom na samom kraju, Slagalica strave je bila pokretač za još šest nastavaka koji tvore jednu od najboljih horor franšiza svih vremena. A iako je sedmi nastavak snimljen prije sedam godina nosio naziv Posljednje poglavlje, u našim kinima je sinoć na Noć vještica predpremijeru imao i osmi film u franšizi jednostavno nazvan – Jigsaw.
Prema dobro nam poznatoj špranci petero se ljudi probudi zarobljeno na nepoznatom mjesto, i prisiljeno na dobro nam poznatu jezivu igru, kroz koju ih vodi dobro nam poznati jezivi glas. Istovremeno, po gradu se počnu pojavljivati tijela onih koji nisu preživjeli i policijski tim sve upućuje na legendarnog Johna Kramera. Ali kako je to moguće, pitaju se inspektori, kada je Kramer mrtav već 10 godina…
Teško je naći ujednačeniju horor franšizu od Slagalice strave čijih osam dijelova jednako privlače publiku, i unatoč tome što su neki dijelovi malo lošiji, nikada ne ostave gledatelja nezadovoljne. Na mojoj predstavi, sinoćnoj premijeri, kino dvorana je bila puna gotovo do posljednjeg mjesta, a slušajući komentare nakon predstave reakcije su se kretale od zadovoljstva do oduševljenja. Zaključimo stoga odmah – za fanove Slagalice strave film će biti dobar, a onima koji se prvi put susreću, i koji nisu navikli na ovakav koncept, bit će – odličan.
Pokupivši puno toga od jedinice (neću otkrivati spoilere), pogotovo važne detalje, fanu serijala Jigsaw malo previše izgleda kao kopija jedinice nego zaseban film – ali kako je Slagalica strave kao pizza (čak i kad nije najbolja još uvijek je dovoljno dobra) to se neće puno zamjeriti. Uostalom, svi su nastavci dijelili isti koncept. Onima koji su se tek upoznali s konceptom smrtonosna igra i sprave će biti užasno brutalne, ali fanovi će biti iznenađeni koliko su humanije (ako se to tako može nazvati) i manje brutalne nego prije, a neke su čak i ne baš toliko maštovite – s jedne strane je razumljiv nedostatak ideja jer je ipak riječ o osmom nastakvu, ali sa druge strane Jigsaw se odlučio vratiti korjenima originala pa je veliki naglasak dao i na paralelnu priču o policijskoj istrazi i otkrivanje identiteta onoga tko stoji iza igre. Iako cijela priča o otkrivanju očekivano nije na nivou krimi trilera redatelji, braća Spierig igraju pametno te nam u samoj završnici, kada se oktriva identitet i priča, kroz flashbackove otkrivaju da su nam cijelo vrijeme davali odgovore ali ih nismo primjetili.
Kao i kod svih filmova u franšizi, ali i ostalim horor franšizama, gluma nije baš najbolja – ali srećom ovaj žanr to trpi. Jedini koji iskače je Callum Keith Rennie u ulozi tough guy detektiva koji kao da je izašao iz filmova 70-tih, dok su ostali potrošni materijal. Hannah Emily Anderson i Laura Vandervoort su, moram priznati, ako ništa drugo oku jako ugodne.
Jigsaw sigurno nije jedan od horor filmova koji će se svrstavati među najbolje filmove strave dekade, ali nitko to od njega nije ni očekivao. Nudeći ono što smo i tražili, iako s malo previše kopiranja originala, Jigsaw je zanimljiv film koji se isplati pogledati, a sudeći po samom kraju, čeka nas još Jigsawa. Filmu ne mogu dati četvrticu, jer nije baš u toj kategoriji, ali nije ni toliko daleko – ovo je jedna od onih čvrstih trica. Osim ako ne volite horor filmove, pođite pogledajte Jigsaw.
Primjedbe
Objavi komentar